Što je suicid? Kako prepoznati znakove? Mitovi o samoubojstvu Kome se povjeriti Suicidi.info - Portal za prevenciju suicida



NSK

Škole i suicidalnost učenika


Govoriti o smrti, znači govoriti o životu

Smrt drage nam osobe u vijek dođe nenadano. Gubitak otvori rane koje dugo zacjeljuju. Teško si je predočiti budući život bez pokojnika. U odnosu na veličinu gubitka, sve drugo je sporedno i nevažno.
Toliko riječi sućuti smo čuli i sami smo ih izgovarali, a sada više zbunjuju nego što tješe. Treba nam samo netko tko će blago, nenametljivo i diskretno stati uz nas, tješiti.
No, taj prolazni život se nastavlja. Smrt je samo njegov završetak, univerzalno i nezaobilazno iskustvo s kojim se svi ljudi susreću kad-tad. No, preživjele pogađa na jedinstven i osoban način. Nikoga ne ostavlja ravnodušnim, potrese svakog duboko i probudi mnoga pitanja koja uobičajeno ostavljamo po strani.
Odjednom postajemo svjesni da ćemo i sami jednom umrijeti, a pred vlastitom smrću nas hvata tjeskoba. Još uvijek je to gotovo tabu tema, kao da se bojimo da ćemo je spominjanjem prizvati.
Gdje je granica života? Što je to? Je li to prekid, konačna propast, uništenje, ili je to prolaz, prijelaz, promjena, novi početak? Što biva s pokojnikom? Kakva će biti moja smrt? Hoću li dugo trpjeti? Hoću li umrijeti sam, napušten ili će netko biti uza me?

Kako da tu negativnu energiju emocionalnog gubitka pretvorimo u pozitivnu energiju borbe za prihvaćanje nove stvarnosti i odnosa koji su sada nastali?

Zapravo ne bismo trebali razmišljati o smrti, već o budućem životu. Kako svjesnije i savjesnije živjeti, što ponajprije znači razlučivati važno od nevažnoga i učiti se odricanju. Nije važno imati sve što poželim, već promišljati što mi je zaista potrebno. Na prvom mjestu mi trebaju biti ljudi, bližnji, njihove potrebe, nevolje i radosti. Što mi više bude stalo do bližnjih, što više budem pomagao, surađivao, dijelio nevolje, to ću sebe smatrati manje važnim, lakše ću opraštati, život će biti bogatiji. Strah od smrti bit će manji, prihvatim li svoj život kao zadatak i osobno svjedočanstvo.

No, sada je tu duboka tuga i bol. Ne treba je se stidjeti, već je prihvatiti i izraziti na svaki način. Jedino tako ćemo konačno jednog dana uspješno prihvatiti realnost gubitka. Tugovanje i "žalovanje" su procesi kojima prorađujemo negativne emocije koje se stvaraju gubitkom kao što je npr. smrt drage nam osobe. Sinonim za ovu riječ u engleskom jeziku je "mourning", što se može prevesti i kao oplakivanje. Nostalgija bila bi žalovanje za nekim prošlim stanjem, a melankolija žalovanje za nekim stanjem kojega nikada nije bilo.

Žalovanje najčešće počinje nijekanjem da se smrt uopće dogodila. Osobe se povlače u sebe, pate, osjećaju psihičku bol, krivnju za smrt bliske osobe, pokazuju neprijateljstvo, ljutnju prema umrloj osobi, plaše se da će i druge bliske osobe umrijeti, traže da se njihove svakidašnje aktivnosti i dalje redovito obavljaju.

Svatko od nas ima svoje, drukčije, viđenje smrti pa prema tome i različit način suočavanja s emocijama i reakcije na njih. Sve te reakcije su normalne i potrebno ih je izražavati.
Uobičajene reakcije na gubitak voljene osobe: depresija, povlačenje iz društva, usamljenost, poricanje/negiranje, mržnja, plakanje, nesanica, iscrpljenost, obamrlost ili tupost, nedostatak koncentracije, razmišljanje o vlastitoj smrtnosti.

Postoje strategije kojima smanjujemo osjećaj boli. Neke od najčešćih su razgovor s nekim o gubitku, bavljenje drugim stvarima, razvijanje nekog novog interesa, vrijeme samo za sebe, a najviše ipak korištenje sustava socijalne podrške obitelji, prijatelja ili profesionalnih savjetnika.
Pomaganje nekom u suočavanju sa smrću može biti izuzetno teško, pogotovo kada misli da nitko ne zna kako se on osjeća.
Ako znate nekoga tko je nedavno izgubio voljenu osobu najbolje je da mu dozvolite da sam ispriča kako se osjeća. Ako treba nekoga za razgovor, dajte mu do znanja da ste uvijek tu za njega. Neki ne izražavaju rado emocije i radije bi bili sami.

Smrt može biti i uzrok mnogih samopredbacivanja, naročito ako je došla nenadano: "Tolike sam nesporazume i svađe mogao izbjeći! Zašto sam joj posvećivao tako malo vremena? Da sam bio barem tolerantniji, obzirniji, spremniji na pomoć, strpljiviji! Toliko sam je puta uvrijedio, a nikad se ispričao."
Sada čovjek mnogo toga vidi u drugačijem svjetlu. "Toliko smo si toga imali priliku reći. Sada je kasno." I to i još mnogo toga opterećuje savjest. Želja da ono što je prošlo popravimo, peče. Ima ljudi koji zbog toga sami sebe kažnjavaju; ne prihvaćaju nikakvu utjehu, niti onu koju im pružaju dobronamjerni ljudi niti vjera. Smatraju da su prema pokojniku dužni ostati neutješeni. Takvo stajalište nije rješenje.
Ako smo našem pokojniku za vrijeme ovoga života nanijeli kakvu nepravdu, ako smo mu uskratili oproštenje, ako se nismo pomirili - prvi je korak da bez izgovora stanemo iza onoga što je zaista bilo. A zatim, da upravo na onom području na kojem smo zakazali, odsad svoj život mijenjamo u pozitivnom pravcu.
Možda je tu smisao smrti: da se preživjeli promijene.

Žalovanje može biti kratak ili dug proces, ovisno o karakteristikama osobe i vrsti gubitka, odnosno dužina i intenzitet žalovanja traje onoliko dugo koliko smo jako bili vezani za osobu koju smo izgubili.

Prvo se javlja šok, nevjerica, negiranje situacije u kojoj smo se našli, a nakon toga se javlja ogromna količina tuge. Emocije koje se još pojavljuju u ovoj fazi su i usamljenost, osjećaj gubitka, anksioznost. U ovoj fazi se često dešava da ne možemo jesti, jer nam je organizam orijentiran da druge misli i druge stvari, ne možemo spavati, boli nas glava. Jedna je krajnost izbjegavati sve objekte, mjesta i stvari koje nas povezuju sa osobom koju smo izgubili, a druga izuzetno se jako vezati za takve objekte ili mjesta. Često "razgovaramo" sa osobom koju smo izgubili, najčešće na mjestima na kojima smo boravili zajedno. Često nas netko drugi podsjeti na osobu koju smo izgubili, različita mjesta i stvari stalno povezujemo sa tom osobom. Nakon ove, slijedi faza ljutnje na osobu koju smo izgubili – zašto nije pažljivije vozila, zašto nije živjela zdravijim životom, zašto nije… Tako nam je lakše nositi se s bolom jer tugu maskiramo ljutnjom. U ovoj trećoj fazi česta su i neka neprihvatljiva ponašanja – okretanje piću, agresiji (prema sebi ili prema drugima), ovisnostima…
U posljednjoj fazi osoba prihvaća gubitak i okreće se budućnosti. To je teško, jer imamo dojam da ćemo iznevjeriti osobu koju smo izgubili.
Važno je npr. preurediti svoju okolinu i svoj životni prostor i poći dalje. Nije dobro čuvati sve predmete i sve stvari osobe koje smo izgubili i stalno iznova poticati tugu. Za sjećanje su izmišljene obljetnice. Uspomene su ono što nam je i ostalo i njih se nikada ne treba odreći. Izgubljenu osobu nikada nećemo moći prežaliti. Zauvijek će nam nedostajati.
No, baš zbog toga se trebamo okrenuti budućnosti i svaki dan živjeti kao da je posljednji. Smireno i radosno.
 












Web portal Suicidi.info uređuje: mr. sc. Elvira Koić, dr. med., spec. psihijatar - webdesign: ie-centar Virovitica