Prof. Liljana Moro. Psihodinamsko razumijevanje suicida.
U: Folnegovic-Šmalc V., Gogic B., Kocijan-Hercigonja D. Prvi hrvatski kongres o suicidalnom ponašanju,
Zbornik sažetaka. MEF, Nacionalni centar za psihotraumu. Zagreb, 2000., Marko M., str. 27.


Pokušaj suicida jest, kao što se može i pretpostaviti, odreden s dva motiva. To je ispunjenje kazne (samo-kažnjavanje) i ispunjenje želje.
Analiticari objašnjavaju zagonetku suicida na dva nacina: vjerojatno nitko nema dovoljno mentalne energije da ubije samoga sebe, osim ako, na prvom mjestu, ubijanje sebe istovremeno ne podrazumijeva i ubijanje objekta s kojim se identificirao; te na drugom mjestu, ako je subjekt okrenuo želju smrcu protiv sebe koja je prvotno bila usmjerena prema nekoj drugoj osobi.
Ne iznenaduje nas ovo otkrice nesvjesnih želja za smrcu onih koji su pokušali suicid, s obzirom da je nesvjesno svih ljudskih bica prepuno takvih želja za smrcu, cak i prema onima koje volimo.
Konacno, otkrice da nekoliko prilicno razlicitih motiva, a svi velike snage, moraju suradivati da bi se taj cin uz pomoc razocaranja libida ili odricanja samoodržanja iz vlastitih egoisticnih motiva.

Moguce je da nismo odgovorili na ovo psihološko pitanje jer nemamo prikladan pristup tom problemu. Mi jedino možemo uzeti u obzir, kao polaznu cinjenicu, stanje melankolije, koje nam je tako blisko klinicki, i usporediti ga s afektom žalovanja.
Medutim, afektivni proces u melankoliji, kao i promjenjivost libida u tom stanju, potpuno su nam nepoznati. Takoder do sada nismo uspjeli psihoanaliticki objasniti kronicni afekt žalovanja.
Melankolicna erotska kateksija u odnosu spram objekta podvrgnuta je dvostrukoj promjeni: jedan njen dio vraca se u stanje sadizma koje je blisko tom konfliktu. Sam sadizam rješava zagonetku tendencije prema suicidu, a upravo to cini melankoliju tako zanimljivom – i tako opasnom. Toliko je intenzivno samoljublje ega, što smo prepoznali kao primarno stanje iz kojeg proizlazi instiktivan život, i toliko je ogromna kolicina narcistickog libida, koju vidimo oslobodenu u strahu koji se pojavljuje zbog prijetnje životu, da nema neurotskih skrivenih misli o suicidu koje nisu okrenute prema sebi, koje su originalno ubilacki impulsi usmjereni prema drugima, ali nismo sposobni usmjeriti protiv sebe neprijateljstvo koje se odnosi na objekte vlastitog unutrašnjeg svijeta. Prema tome, u regresiji iz narcistickog objekta koja nastaje zbog izbora kojim se, istina, objekt potvrdio ali se ipak pokazao jacim od samog ega. U dvjema suprotstavljenim situacijama: biti potpuno intenzivno zaljubljen i pokušati suicid, ego je preplavljen objektom, iako na potpuno suprotan nacin.

Otpor vrlo cesto koristi slicne taktike – možemo ih nazvati ruskim taktikama, u slucajevima opsesivne neuroze. Vremenom, zakljucno, ovakvi slucajevi postižu najjasnije rezultate i dopuštaju duboki uvid u uzroke simptoma.

Medutim, sada se pitamo kako je moguce da takav znacajan napredak u analitickom razumijevanju ne prate cak niti najmanje promjene u pacijentovim konfuzijama i inhibicijama, sve dok konacno ne zamijetimo da je sve što smo postigli podrucje psihicke sumnje, i da se iznad te zaštitne barijere neuroza može osjecati sigurnom. "Sve ce biti u redu" misli pacijent, cesto vrlo svjesno "ako se obvežem da cu vjerovati u to što mi taj covjek govori, ali bez sumnje; i sve dok je to tako – ne moram ništa mijenjati". Kada više ne ostane jedna sumnja u odnosu na motive, borba s otporima puca.